priručnik za lovce na zmajeve

gledam u nebo kako tamni i čekam smak svijeta. oblikom sam kaplja, a sadržinom more. jesam, al' u k.... mi, proli smo instrumenti za sticanje viška kapitala u kapitalizmu ili sredstva za održanje nekog poretka. nemamo neku vrijednost, filozofija je precjenjena. samo se pogledajte u ogledalu ili izlogu, pogledajte druge prole vidjećete sebe. ne znam da li je čovjek ikada postojao, sve konvencije, povelje, dekleracije, ustavi, zakoni su tu da daju iluziju samobitnosti, a zapravo služe da zaštite vladajuće strukture. bilo u političkom, ekonomskom, ideološkom, nacionalnom smislu.

danas je kišno. bosanska djeca idu iz svojih škola, praznih i glupavih glava, kao što su i naše bile kad smo bili u tom stadiju uzgoja. djevojke i žene prolaze pored portala i izloga i jedino što vide, jedino što žele da vide jest njihova zadnjica. kako su im tupi izrazi lica dok u tom djeliće sekunde blenu u svoj tur, svoju jedinu dobru investiciju za bolji život. nadaju se da će njihova bulja uhljebiti, podmiriti kreditna dugovanja, platit more i kupit precijenje krpice.

laž i obmana. šejtanske vesvese i uljepšavanja. ponekad, tobejarabi, pomislim da nema iluzija bilo bi puno gore u životu. radujem se danu kad ću imati svoje auto (automobil: konstrukcija koju pokreće motor na osnovu sagaranja fosilnih ostataka, sastavljen od čelika, lima, plastike, štofa itd. i koja služi da čovjek od tačke A stigne do tačke B u kraćem vremenskom periodu), sretan sam imam svoje auto, auto me nervira; kvari se, auto me izluđuje; potroših platu na popravke, da mi je bolje auto.

ovo u zagradi je ono što auto suštinski jest. bez iluzije. ali iluzija je pružila trenutak sreće, bez obzira što je ta sreća kratko trajala. radovati se čeliku, limu i plastici?? ali smo se radovali, idemo dalje, želimo bolje auto.

odavno se bojih priželjkivat bolje, ljepše, sigurnije. razočarenje je finalni udarac koje te baca na beton.

smrt.

Zagrizi obale mladiću, ne prepuštaj se prašini i nevremenu koje ti život sprema. Ne uzdaj se ni u kog, u sebe pomalo. Pusti neka meleki bijelih lica i eonim dugim krilima pišu tvoje korake. Ostavi po strani svoje snove, jer kad jahači paradržavnog sistema i krnjavog kapitalizma dođu u obličima sunovratnih i bolesno preambicioznih gazda pretilnih od gutanja viška kapitala duh će ti kolabirat mladiću.

Isključi se i ne traži moral i logiku ispod ofucalih tepiha normativnih poredaka i gnjojnih paradigmi. Ne pokušavaj trčati, a još se manje osvrći na prošlo, jer prošlost su tragična evociranja zrelosti tvoje bezbrižne mladosti. Ne da te nosaju plima i oseka, budi stijena na kojoj se lome valovi. Ne slušaj ih šta ti pričaju, njihove priče su menticid, njihove priče nagone na mrak. Budi svoj i ne boj se nikog i ničeg sem Stvoritelja svega mrtvog i živog. Njegov sud je istinski, Njegova pravda je Pravda, Njegova volja drži konce kosmosa lako kao pad lista u jesen kad krošnje požute.

I ovo za snove, ostavi ih po strani ali nipošto ih ne odbacuj ih, ne daj ih i čuvaj ih škrto. Živi u svojim svijetovima, ovaj dijalektički je prolazniji nego onaj što ti nosiš u duši. Znaj da si ti kosmos, znaj da u tebi ima Božanskog duha. Ne daj jahačima apokalipse da te progutaju.

Sanjaj i leti sine, budi stijena što lomi pobiješnjele valove i samo se sjeti da ništa nije kraj, kraj nema. Zvijezdama možda, ali tebi nikad.

- Babo, a što sijeno spava? - upita dječak zlatne kose uljuljkan u očevom krilu.
- Spava sine, odmara se - odgovori čovjek u maskirnoj uniformi držeći u krilu svoga sina.
- A što se odmara? - nastavi dječak.
- Pa odmara se, da bude ukusno kravi kad ga bude jela. Isto što se krava odmara, da bi nama bilo fino mlijeko - odgovori čovjek i na licu mu se ukaza blagi i topli očinski osmjeh.
- Aha! - dječak zlatne kose uzdahnu željan još odgovora na mnoga svoja pitanja.
- A babo ...- poče opet dijete prekidajući razgovor svog oca i majke. Babooo - ne mareći za razgovor između roditelja uhvati svog oca za maskirnu košulju.

Otac spusti pogled i odgna zabrinuti izraz lica koji se pojavio u razgovoru sa suprugom.

- Reci sine ...
- A što mjesec ne spade odozgo? - upita dijete upirući prstom kroz prozor.
- Otac se nasmija. - Ne daju mu oblaci, zato. - odgovori otac kao da izriče najmudriji zaključak i opet razvuče osmjeh dobacivši nešto dječakovoj majci.
- A spava li mjesec? - nastavi dječak sa pitanjima.
- Spava sine, samo on spava preko dana. Tad se odmori da bi ljudima mogo osvjetljavat mrak, da se ne bi izgubili - odgovori otac.

Dječak zašuta i pusti da mu pogled odluta prema sjaju mjesečine.



Mnogo ljudi teških i zamračenih lica okupljenih na jednom mjestu. Niko ne progovara osim hodže koji jednolično ponavlja napamet naučene molitve. Ništa nije teže od udara zemlje koja pada na tabut. Pored mezara, među odraslim ljudima obučenim u vojne uniforme, stoji dječak. Njegovo lice nije njegovo, njegov pogled nije upućen prema sjajom mjesecu već prema jami u koju polažu beživotno tijelog njegovog oca.

- Babo, zašto ti sad spavaš? - upita dječak.

 

Sanjam te nano moja. Sanjam te kako me u proljetnjim jutrom vodiš za ruku onim uskim novopazarskim sokacima načičkanim mahalskim džamijama i ispunjenim mirisom somuna. Sanjam tvoje mile, stare ruke kako me miluju po kosi. Tvoje tople evlijske oči ispod golemih naočala i tvoj osmjeh koji otključava teška vrata dženetskih vrtova. Teško mi je ovo pisat, jer sam te osto željan, jer si bila tako daleko. Ali svaka ona uspomena, koliko god daleka, nošena je tvojim tihim dobrim glasom pada mi na dušu i tjera suze, moja draga nano. Moj prvi bajram kod tebe prveo sam nad tvojim nišanom. Okrenuo sam se prema Bejtullahu na onom mjestu gdje si se ti cijeli svoj život okretala. Ako u meni ima imalo dobrote to je od tvog muminskog ruha. Džennet, inšaallah, će biti ljepši kad znam da ćemo se tamo naći opet da mi stisneš ruku da ti se ne otmem dok prelazimo usku novopazarsku kaldrmu ...

postalo je hladno. ustao sam i prišao sunčanoj strani kaldrme. praznine gutaju sve vjetrove koji postaju tornada gutajući svaku pomisao na smislenost i svrsishodnost. i doista sam imao osjećaj da taj prohladni novembarski povjetarac prolazi kroz mene i nestaje u dubinama zbunjenosti koja se produbljuje svakim jutrom. palim cigaru i pokušavam primjetiti ljude oko sebe želeći preslikati neko ushićenje od njih. možda ukrasti malo nade ili sjaja u očima. ništa. teško se fokusiram, vrlo lako odlutam, a još lakše nestajem pod nebeskim svodom. miris sagorjele nafte smeta, ali ne hajem. duhom klonem kao oronuli starac hrapavih ruku koje samo priželjkuju da nestaju u njenoj kosi kao valovi u nemirnom moru. sjećanja, toliko sjećanja za ova mjesta koja vrijeme guta kao crna rupa. toliko malo fali da se obruše sve one slike koje su te gradile iz temelja i oblikovale iluzije koje su te nosile na p'jani ples nekom od rijeka prošlosti.

dao bih života pola da osjetim malo radosti, one naivne i mistične kao svici u toploj ljetnjoj noći što uveseljavaju bezbrižna djetinstva od praiskona.

""And Shepherds we shall be

For thee, my Lord, for thee.

Power hath descended forth from Thy hand

Our feet may swiftly carry out Thy commands.

So we shall flow a river forth to Thee

And teeming with souls shall it ever be.

In Nomeni Patri Et Fili Spiritus Sancti".

Amen

je li nas to u stopu prati ista bol i isti mrak. koliko još težnji do neostvarivih snova što se kovitlaju usahlim poljima dječijeg nadanja. i još su samo u tvojoj kosi snijegovi prošlosti prolazni do zamarljivosti.

osjetiti smrt i nije neka tajna kad ne osjećaš život.

slušam vjetar kako zavija, jer to je jedino što znam. nemam tendencija tražiti razloge osim možda da glavom probijem ovaj led iznad jezera koje me gura u svoje tmine. voljeti. kako ptica u kavezu može nebo voljeti?

sparina. danas je đenaza zagiju. opet razmišljam o kraju, smrti toj spoznaji koja se ne može degustirati, probati, odbaciti, koja nema apstinencije ni početka ni kraja - ponekad kao da je to samo druga riječ za kondenzaciju. ljude gledam kao da nisu tu, kao da su već mrtvi, i jesu. valjda da ih  bolje zapamtim, da ih mogu oživljavat u sjećanju i bar malo dočarat kako je to. to kad umreš. al što više se naprežeš više ideš u naku nadrifilozofiju, počneš preseravat i srklet te uzme. najviše bih volio sve pojednostavit, ali jednostavnije ne može bit. barem ovde gdje živim. ovde kao da nema granice između života i smrti, ustvari to je granica. neki je prelaze tamo il amo, a neki ostaju u njoj i kao da ih više i ne čudi kad neko pređe granicu i ode u vječni ambis, to je normala kao otić na more.

teško mi je, ništa me ne fascinira, totalno sam obamro.

Par trikova kako da provedete fino podne i poslijepodne bez felera u džepu:

Doručak:

- ubacite 5-6 krompira na "živo" u rernu šporeta na drva ili električnog šporeta, pržte ih je'no sat (osjetite će te kako soba poprima divne arome);

- nađite soli;

- iznesite krompir na balkon nek se ladne (ne budte alapljivi i poguzije i oma ne navaljujte jer će te se spržit usnu duplju ko autor ovog teksta):

- ako ste malo sretniji u votaži da u frižideru imate trote idealna kombinacija sa pečenim krompirom.


Ambijent

- preporučena muzika, odnosno pjesma uz ovaj objed da upotpuni ambijent jes Thompson "Moj Ivane".

Izlazak

Nemate para, nemate cigara!! Nemojte da to bude razlog vašeg odustajanja od zdrave šetnje do obližnje kafane. Jednostavno se toplo obucite i zaputite do prve birtije. Pronađite veću grupu ljudi koji sjede a koje poznajete. Smjestite te se među njih, srdačno ih pozdravite uz koju šalu odmasavrata. Pogledajte po stolu ko kolko ima cigara, i uvijek mijenjajte onog od kojeg uzimate da se ne bi bilo preofirno. Duhan je riješen. Kada konobar stane iznad vas i pita štaš pit, ti nako šaljivo, simpatično, reci da NE MOŽEŠ ništa dok prstima desne ruke gestikuliraš kako nemaš para osmjehujuć se (obavezno skreni pažnju na sebe prilikom ove procedure da bi ljudi oko tebe TO primjetili).

Osim ako ti jarani nisu izraziti šupci il kokuzi ko i ti mogla bi se zalomit jedna kafa a da nemaš ni felera u đepu ...